Izgubljenost i sreća
Jeste li se ikada osjećali izgubljeno i bez svrhe? Jeste li tumarali svijetom i tražili se u brojnim poslovima, timovima i projektima koji jednostavno nisu upotpunjavali Vaš život osjećajući pritom samo bijes jer ste smatrali da je greška u Vama samima?
Jer hej, svi o tome pričaju, o toj sreći koja negdje čuči u nama i samo je trebamo prigrliti. O da, raširite ruke i prigrlite sreću, tu je, zar je ne vidite? Kako je ne vidite, pa budite se s njom, idete leći s njom? Ako drugi vide, da nije vama možda promaknula ili i Vi imate taj jedan mali problemčić, isto tako kako liježete sa srećom, leći idete i s tugom, izgubljenosti i beznađem... Naravno tu su i svi ostali problemi koji vole spavati s nama kao što su ljubav, zdravlje, računi, a i ne pomlađujete se nažalost.. Ne, vrijeme leti, ne možemo ga zaustaviti, ponekad je tako prokleto sporo, a ponekad se dva puta zapitamo gdje je ono prošlo. I kad je sijeda došla? Na što smo potratili vrijeme? U traženju sebe, između traženja ljubavi, poslova, sigurnosti, sreće? Jesmo li se pronašli? Jesmo li pronašli išta od onoga za čime stalno tragamo? Postoji li to stvarno ili nam se samo nastanilo u glavi i ne dozvoljava nam da se prepustimo sreći, da je vidimo čak i ondje gdje je nema, jer hej, ona je ipak u nama, barem tako kažu.
Čitamo knjige, slušamo podcaste, gledamo youtube videe, ali nam još nitko nije potvrdio kako da izvučemo tu sreću duboko iz sebe i prigrlimo je kako bi ona mogla obgrliti nas. Svi uglavnom pričaju o tome kako bi mi sami trebali pronaći svrhu i sreću, a ako ne možemo, nešto nije u redu s nama, jer su svi tako sretni i zadovoljni svojim životima. Pa pogledajte samo društvene mreže, sve pršti od sreće, savršenstva i osmijeha, a u stvarnom životu sami mrgudi i kompleksaši, čast iznimkama, koje ne potvrđuju pravilo.
Ovih nekoliko redaka je puno pitanja, a nema odgovora. Možemo biti psiholozi, doktori, psihijatri, treneri i slično, ali možemo li odgovorno dati neke jasne odgovore? Ili možemo dati odgovor na temelju naučenog ili doživljenog što svi znamo da možda neće toliko biti od koristi ostalim pojedincima kao što je bilo nama samima. Valjda nam preostaje ostatak života da sami nađemo odgovore na pitanja na koja su neki već dobili odgovor.
I što nam preostaje, kada se sve vrti u krug, u vrtlogu naših emocija koje nas nekada mogu tako snažno prožvakati i ispljunuti, da se možda naposljetku i nađemo.
Srdačno!
Željka Brdar