"Like, comment, share" društvena norma
Koliko često pomislimo za sebe da nismo dovoljno dobri? Koliko često dopustimo da nas okolina definira? Koliko često ne dozvolimo sebi rast samo iz straha od neuspjeh, a da toga nismo ni svjesni? Nisam psiholog i ne zalazim u teme koje nisam duboko analizirala ili obrađivala, samo dajem svoje viđenje stvari iz subjektivne perspektive.
I ovaj petak ću pisati o nečem s čime sam se borila dugo vremena i još uvijek se borim, možda više nego ikada. Postavljam si gore navedena pitanja i pokušavam iz trenutne situacije izvući najbolje što mogu. A teško je, ooo kako je teško! Postavljam si pitanja za koja znam da muče i druge koji se pitaju isto što i ja. Zašto u sebi mnogi od nas imaju taj klik da nam nikada ništa nije dovoljno dobro? Naravno da onda nismo niti sami sebi dovoljno dobri. Projiciramo svoje osjećaje prema drugima, gledamo tuđe uspjehe kroz prizmu naših vlastitih osjećanja koji nam definiraju sreću ili zavist koju ćemo osjetiti u tom trenutku kada vidimo nečije životne pobjede. Tražiti izvrsnost u drugima kad znaš da je tvoje viđenje izvrsnosti, skoro pa nedokučivo je gotovo besmisleno. Svaka pobjeda je važna, svaki osjećaj je važan. Ako želimo biti potpora drugima, moramo biti potpora i sebi. Svakom malom pobjedom, svakim razumijevanjem osjećaja sve smo bliže konačnoj destinaciji, a ona je (barem za mene) bezbrižnost. Ona bezbrižnost koja te ne guši računima, karticama i kreditima. Ne ovisiš o ičijoj dobroj volji, već sam raspolažeš svojim dobrima.
Današnji način života nas je “preodgojio”, više se ne veselimo malim pobjedama, važno nam je postalo je samo ono što društvo tumači kao važno. Ono društvo koje se temelji na broju lajkova, komentara i share-ova. Želimo li zaista da nas ovakvo društvo definira? Društvo u kojem se više gleda nečiji izgled nego znanje? Društvo u kojem se lažna sreća širi poput virusa, a nova saznanja i teorije ismijavaju? Uvijek treba dobro sagledati situaciju s više strana, ono što se nama čini kao neuspjeh, drugome je to uspjeh, ono što mi smatramo da je dobro za nas drugome će se možda učiniti da ipak nije.
Ne dobijemo neki posao, propadne nam prodaja, sastanak ili čak neka veza ili poznanstvo i dopustimo da nas to definira. Smatramo to nekim neuspjehom za koji mislimo da svi znaju, a realno ne znaju, jer ih nije briga. Svi su zauzeti svojim vlastitim pobjedama i neuspjesima. Oni koji to znaju smo mi sami . Uporno se kočimo u rastu i razvoju jer nas je strah da nam se taj “neuspjeh” ne ponovi. Taj isti neuspjeh koji je zapisan u analima, ali samo u našim glavama.
Tako i s ovim blogom, nekome je neuspjeh kad je blog pročitan manje od 1000+ puta, ali meni je veliki uspjeh kad vidim da je pročitan pa makar nekoliko puta i kad dobijem feedback jer znam da je ovih nekoliko redaka nekome došlo u pravo vrijeme (kako to inače biva), da shvati da nije sam u svojoj glavi, među svojim pitanjima. Pokušajmo biti bolji prema sebi, budimo svjesni da situacije nisu uvijek crno - bijele i da ne ovisimo o nametnutim nam “normama”.
Da ne bi bio zaključak "što je pjesnik htio reći" želim da iz mojih redaka isčitate borbu, nesigurnost, neuspjehe i pobjede.
Svi smo individualni, svatko svoju bitku vodi i ne dajte da Vas borba ikada izmori. Nemojte dopustiti da budete definirani tuđim normama i da živite život kroz tuđe oči. Budite dovoljni sebi kako ne biste imali potrebu biti dovoljni drugima.
Mjerimo svoje vlastito zadovoljstvo po broju uspomena i novih iskustava koja steknemo, a ne po broju klikova i lajkova.
Do nekog drugog čitanja,
Srdačno Vas pozdravljam!