Par - Olympia - Događaj koji nam svima itekako treba

Što reći o događaju koji se odvijao prije nekoliko dana u Ateni, a da se ne umanji njegova važnost? Težak je to posao. Zašto? Zato što se u sedam dana u Grčkoj rodilo toliko novih prijateljstava, promijenilo se toliko puno pogleda na život, naučilo o životu, izmijenilo iskustava, otvorilo toliko mnogo mogućnosti..

Par - Olympia je projekt integracije osoba s invaliditetom u sport,

te podizanje svijesti o važnosti Parasporta kod mladih.

Djelomično je sufinanciran od strane Erasmus+, te smatram da je novac itekako dobro uložen. Omogućeno je mladima da putuju, da se obrazuju, te iskušaju sportove za koje nisu nikada mislili niti da postoje. Kad smo kod takvih sportova, izdvojila bih neke posebno, ragbi u kolicima - moram reći, brutalan sport gdje kolica izgledaju kao da su izašla iz najnovijeg nastavka Mad Maxa, kod kojeg moraš imati ne samo dobru fizičku spremu, igra taktike i spremnosti koja će vaš tim dovesti do pobjede i Blind Football, da postoji i nogomet za osobe bez ostatka vida. Nogomet koji je toliko teško igrati, da u primisli imaš kako je apsolutno nemoguće da ovakav sport postoji. Kao igrač, tapkaš (mi amateri)

u totalnom mraku, pouzdaš se samo u svoju koordinaciju i osjetilo zvuka kako bi znao gdje ti je lopta i sam protivnik. Malo je reći koliko su me se ta dva sporta dojmila da sam ih posebno navela. Isprobali smo još i košarku u kolicima, boćanje, badminton, stolni tenis, atletiku, streličarstvo, trčanje, ples u kolicima..

Ah da, ples u kolicima, javni nastup u Grčkoj Operi zbog kojeg sam prevazišla svoj strah i ušla u kolica. Kolica po kojima mi se poslije penjala partnerica s kojim sam nastupala, a ja sam mislila

dragi Bože pa kako je moguće da se ne strovalimo obje na licu mjesta? Ali nismo, izgledale smo poprilično profesionalno, kao da je to nešto s čime se godinama bavimo. To je bilo isključivo zbog našeg instruktora plesa, koji nas je toliko gurao preko granica, da smo na kraju prigrlili takvu vrstu modernog plesa. Javni nastupi mi nisu strani, ali ovo ću pamtiti kao jedno posebno iskustvo.

Sedam dana smo živjeli i disali Par - Olympiju, bili u svom malom balončiću koji je nam je davao nadu da ćemo jednom svi živjeti bez diskriminacije, s jednakim pravima i jednakim mogućnostima. Nažalost, to nije bio stvaran svijet, to je bio projekt koji malo pomalo ruši barijere i predrasude koje nas okružuju. Projekt hvale vrijedan, jedan od onih koji bi se trebali održavati kvartalno, a ne godišnje kako bi se što više podizala svijest pojedinaca. Svi osjećaji ne mogu stati u ovih nekoliko rečenica, ali niti ne trebaju, jer i vi sami trebate osjetiti nešto ovako. Obrazujte se ljudi, gdje god stignete, iskušajte nove stvari,

bile one za vas ili ne, "uđite" u tuđe cipele, neka vas malo nažuljaju, da kad se vratite u svoje možete uživati u udobnosti.

Vidjet ćete koliko sami, ali i u suradnji s drugima možete postići. Hvala svima koji su nam pomagali kroz cijeli projekt, što fizički, što psihički.

Svaka čast organizatorima što su nam priuštili ovo nezaboravno iskustvo i dali taj mali "poguranac" u svijet sporta. Jer hej, iako imamo invaliditet, mi smo vrijedni svega što život pruža i naše mogućnosti su, vjerujte, bezgranične!