Soft skills i vodstvo

Zašto sada više nego ikada razgovaramo o "soft skillsima"? Kao da smo sada više nego ikada svjesni da imamo samo jedan život i da je naše pravo i privilegija proživjeti ga najbolje što možemo, a kod tog preživljavanja, ne želimo trpjeti bezobrazne šefove.

Mnogi su do sada emocije u poslu gledali u negativnoj konotaciji jer su smatrali da osobe koje imaju izraženu emocionalnu inteligenciju nisu dobri radnici jer dopuštaju emocijama da ih vode kroz posao, no to naravno nije istina.

U izrazu “emocija” ne nalazi se samo slabost kako mnogi izjednačavaju, već su u tom izrazu sve emocije koje osjećamo. Emocije su te koje nas pokreću, a mi sami moramo izabrati koje želimo da budu naš unutarnji motivator. Ako nam je glavni motivator novac, možemo do njega doći jednako kroz negativne emocije kao i kroz pozitivne. I to je u redu, isto kao što je u redu da je nekome motivacija položaj ili pak ugled zbog kompanije u kojoj radi. Dokle god nas zadovoljava naš unutarnji motivator do tada je sasvim u redu svoj fokus staviti na ugled i novac. Svatko bira svoj put. Neki bi rekli da je isprazno gledati samo na materijalno, ali ako nekoga veseli materijalna stvar ne mora značiti odmah da ima nedostatak nečega u životu pa se veliča stvarima, već može biti da čovjek jednostavno uživa u materijalnom dobru. Isto tako, ako nekoga motivira neki viši cilj, neko veće dobro, ne isključivo materijalno, dok god vodi ispunjen i sretan život, to što radi - dobro radi. Kao što po izgledu nismo svi isti tako nismo ni po osjećajima, u redu je biti drugačiji sve dok ne činimo nažao ljudima oko sebe. Tu dolazimo do dobrog vođe koji bez obzira na svoje unutarnje motivatore, motivira svoje zaposlenike da budu bolji, jači, veći, on ne osjeća mržnju, ljutnju ili pak zavist, već sreću i zadovoljstvo kada uvidi činjenicu da je bio dio nečijeg puta ka samoostvarenju. Uvijek možemo odlučiti kojoj emociji ćemo dati prevlast, onoj koja će nas definirati u situacijama, pozitivnoj ili negativnoj, onoj koja će postati i dio naše osobnosti.

Društvo nas oduvijek uči kako je muškarac pravi muškarac ako je hrabar, odvažan, ne pokazuje svoje slabosti i emocije, dok su žene učene da se ne smiju ljutiti jer to nije “damski”. Nije li hrabrost pokazati svoje slabosti i osjećaje? Nije li odvažno pokazati da te nešto ljuti i tako pokazati da ne želiš da se netko ophodi prema tebi na način koji te čini ljutitim? Kroz izražavanje emocija, dajemo do znanja i drugoj strani da nam je stalo do odnosa i ne želimo ga pokvariti. Emocije jesu tu da ih pokazujemo. Zašto bi se konstantno skrivali pod maskom ravnodušnosti kada to u suštini nismo? Prigrlimo svoje emocije, jer su nam one savršen pokazatelj trenutnog stanja našeg života.

Ljudi su u ovim turbulentnim vremenima pronašli snagu u sebi, poštovanje i vjeru, stoga se sve više odlučuju na odlazak iz toksičnih odnosa, poslova koji im ne donose radost i loših šefova. Rijetko kada je posao ubijao radnika, uglavnom je to bio njegov nadređeni, koji nije shvaćao njegove potrebe, nije uvidio potencijal i nije mu dao prostora da se razvija.

Naravno interdisciplinarne vještine su također od velike važnosti, ali rad na sebi, učenje novih spoznaja i dostizanja nove razine svijesti u danima koji su ispred nas mogu uvelike promijeniti svijet.